Zašto je bitno postaviti ovo pitanje?
Ukoliko neovlašćeno lice donese rešenje o otkazu, takvo rešenje se može pobijati pred sudom kao nezakonito.
Krenimo redom.
Ko se smatra nadležnim organom za donošenje rešenja o otkazu?
Zakon o radu[1] („Zakon“) propisuje da je nadležni organ kod (i) pravnog lica - lice utvrđeno zakonom/opštim aktom poslodavca ili lice koje oni ovlaste (ii) preduzetnika - sam preduzetnik ili lice koje on ovlasti. Ovlašćenje se daje u pisanom obliku.
Iako se naslov odnosi samo na pitanje otkaza, izložena norma se primenjuje i u drugim situacijama kada se odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenog (npr. kod rešenja o udaljenju sa rada zaposlenog, rešenju o korišćenu godišnjeg odmora ili neplaćenog/plaćenog odsustva).
Na primer, nadležni organ u DOO (društvo sa ograničenom odgovornošću) je po pravilu direktor, dok ovlašćeni organ u visokoškolskoj ustanovi je dekan. Kod preduzetnika (to mogu biti zanatske ili trgovinske radnje, restorani, ordinacije) sam preduzetnik je nadležan.
Ovlašćenje kojim se prenosi pravo na drugo lice da umesto nadležnog organa odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenog se daje u pisanom oblilku, pri čemu ovlašćenje može biti dato u formi (i) pojedinačnog akta (npr. punomoćje, rešenje, ovlašćenje) ili (ii) opšteg akta (npr. pravilnik/odluka o ovlašćenjima za potpisivanje akata).[2]
Ko se onda smatra nenadležnim organom?
Najčešća situacija u kojoj je sud presuđivao u korist zaposlenog, a upravo zbog toga što je rešenje o otkazu doneo nenadležan organ, jeste situacija u kojoj je na primer, zamenik direktora ili izvršni direktor određenog sektora u okviru preduzeća/privrednog društva doneo rešenje o otkazu BEZ postojanja pisanog ovlašćenja izdatog od strane nadležnog organa (direktora javnog preduzeća, direktora DOO).[3]
Pored toga, ako lice koje donosi rešenje o otkazu IMA manjkavo ovlašćenje za odlučivanje, onda će se smatrati da je rešenje o otkazu nezakonito. Šta se može smatrati „manjakavim ovlašćenjem“? Na primer, ukoliko poslodavac putem Odluke prenese odgovornost za „pravilno funkcionisanje sistemskog dela u okviru privrednog društva“ na rukovodioca sistemskog dela, može se smatrati da takva Odluka NE predstavlja pravno valjano ovlašćenje, OSIM ukoliko u takvoj Odluci nije konkretno navedeno da je rukovodilac ovlašćen za potpisivanje odluka o pravima, obavezama i odgovornostima zaposlenih.[4]
Takođe, u situaciji kada rešenje o otkazu donese direktor DOO koji je razrešen funkcije ili mu je istekao mandat, a nema pisano ovlašćenje novog direktora DOO, može se smatrati da je takvo rešenje nezakonito. Isto važi i u situaciji kada rešenje o otkazu donese direktor DOO koji još uvek nije imenovan, a nema pisano ovlašćenje koje mu je izdato od strane direktora čija funkcija i dalje traje.[5]
Da li rešenje može da donese advokat poslodavca?
Do stupanja na snagu izmena i dopuna Zakona iz jula 2014. godine, bilo je izričito propisano da umesto nadležnog organa može odlučivati zaposleni koga on ovlasti. Međutim, navedenim izmenama i dopunama je izmenjem član 192. Zakona tako da se reč „zaposleni“ menja sa „lice“. Dok je na snazi bio Zakon pre izvršenih izmena, sudska praksa je zauzela stav da se ovlašćenje NE može primeniti na advokata budući da on NIJE zaposlen kod poslodavca.[6]
Prema mišljenju autora, imajući u vidu izmene Zakona koje su stupile na snagu 2014. godine, te samim tim iskazanu nameru da se proširi krug lica koja se mogu ovlastiti, nadležni organ kod poslodavca može pisanim putem ovlastiti advokata da donese rešenje o otkazu zaposlenog (ili neko drugo rešenje, npr. o udaljenju sa rada).
Šta ako je rešenje o otkazu doneo nenadležni organ?
Zaposleni onda ima pravo da u roku od 60 dana od dana prijema rešenja podnese tužbu nadležnom sudu i da zahteva poništaj takvog rešenja, vraćanje na rad i naknadu štete koja se ogleda u izgubljenim zaradama.
Za više o naknadi štete nastale usled nezakonitog otkaza pročitajte članak koji je za Otvorena vrata pravosuđa napisala Jelene Janković, sudija Osnovnog suda u Kragujevcu, predsednik Odeljenja za radne sporove - Pravda je zadovoljena, a šta dalje? - Naknada štete zbog nezakonitog otkaza.
Da li će sud u konkretnom slučaju usvojiti argumentaciju koja je izneta u ovom članku, autor ne može bti siguran. Autor ujedno ukazuje da sudska praksa koja je ovde navedena formalno-pravno ne predstavlja izvor prava, tako da samo pozivanje na presude koje su ovde iznete ne predstavlja bilo kakvu garanciju uspeha u sporu.
[1] Član 192. Zakona o radu ("Sl. glasnik RS", br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017 - odluka US, 113/2017 i 95/2018 - autentično tumačenje)
[2] Takvo stanovište zauzeo je Apelacioni sud u Kragujevcu u svojoj presudi GŽ 1 br. 3443/23 od 7.3.2024. godine u kojoj je naveo: „da je članom 6 navedenog Pravilnika o ovlašćenjima za potpisivanje, izričito određeno da su direktor sektora upravljanja ljudskim resursima i zaposleni prvog nižeg operativnog nivoa.... ovlašćeni da potpišu rešenje o prestanku radnog odnosa BB, direktor sektora i VV, menadžer za upravljanje resursima su, i prema oceni Apelacionog suda kao i prvostepenog suda, bila ovlašćena da odluče o prestanku radnog odnosa tužioca, a kod činjenice da odredbom člana 192 Zakona o radu nije propisano da ovlašćenje za odlučivanje o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa mora da bude u formi rešenja (isto, saglasno stavu 2 navedenog člana treba da bude u pisanom obliku).
[3] U prilog navedenom stanovištvu pogledati presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev 2 br. 1530/2021 od 03.11.2022. u kojem je sud naveo sledeće: „u kontekstu navedene materijalno-pravne odredbe, o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa odlučuje direktor, a drugi zaposleni samo ako ga direktor na to ovlasti u pisanoj formi. S obzirom da su osporena rešenja o otkazu ugovora o radu tužiocima potpisao DD, tada zaposlen kod tuženog na poslovima izvršnog direktora za poslove pravne struke, a da tuženi nije dokazao postojanje pisanog ovlašćenja od strane direktora tuženog za odlučivanje o pravima, obavezama i odgovornostima iz radnog odnosa, pravilno je stanovište drugostepenog suda da su osporena rešenja tuženog nezakonita jer su doneta suprotno odredbi člana 192. Zakona o radu“. Takođe pogledati i presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev 2 br. 2263/2015 od 29.06.2016. godine u kojoj je sud naveo da je: “S obzirom da je u postupku utvrđeno da S.D., - zamenik direktora, takvo pisano ovlašćenje dato od strane direktora tuženog, nije imao kada je donosio osporena rešenja, ta rešenja su nezakonita i pravilno poništena“.
[4] Identičan slučaj se desio u praksi. Za više vidi presudu Apelacionog suda u Kragujevcu GŽ1 br. 2915/16 od 14.03.2017 i presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev2 br. 2346/17 od 09.05.2018. godine.
[5] Navedeni primer se zaista desio u našoj sudskoj praksi. Vrhovni kasacioni sud je presudom Rev2 br. 1494/10 od 27.05.2010. godine je u presudi izričito naveo: „Kako je osporeno rešenje tuženog o otkazu ugovora o radu tužiocu doneto 13.4.2005. godine, a R.L. je imenovan za direktora tuženog Odlukom Upravnog odbora tuženog 18.4.2005. godine, rešenje o otkazu ugovora o radu tužiocu nije zakonito jer ga nije doneo tadašnji direktor tuženog, niti je R.L., u vreme donošenja osporene odluke od 13.4.2005. godine, kao zaposleni, imao ovlašćenje direktora tuženog za donošenje takve odluke“.
[6] Za više videti presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev2 br. 4237/2022 od 09.02.2023. godine.
Komentar je dodat i čeka odobrenje.
Smernice za objavljivanje sadržaja
Autori i komentatori sadržaja na Platformi Otvorena vrata pravosuđa individualno su odgovorni za sadržaj objavljenih tekstova, informacija i komentara. Ipak, Platfoma će voditi računa da sadržaj bude dozvoljen za objavljivanje u skladu sa Zakonom o javnom informisanju i medijima i Zakonom o elektronskim medijima.
Neće biti objavljeni sadržaji:
Autori tekstova, informacija i komentara koji su sudije, tužioci, zamenici tužilaca i advokati će postupati u skladu sa Zakonom o sudijama, Zakonom o javnom tužilaštvu, Zakonom o advokaturi i profesionalnim kodeksima.
Sudije, tužioci i zamenici javnih tužilaca neće: