Međunarodni ugovori o ljudskim pravima

Devet međunarodnih ugovora predstavljaju osnovne međunarodne ugovore o ljudskim pravima. To su:

 

  1. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;
  2. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima;
  3. Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije;
  4. Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena;
  5. Konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka;
  6. Konvencija o pravima deteta;
  7. Međunarodna konvencija o zaštiti prava radnika migranata i članova njihovih porodica;
  8. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom;
  9. Međunarodna konvencija o zaštiti svih lica od prisilnih nestanaka.

 

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima oslanjaju se i dalje razvijaju prava predviđena Deklaracijom i zajedno čine osnovne međunarodne dokumente o ljudskim pravima – Povelju ljudskih prava (Bill of Human Rights). Ostali ugovori su usmereni na rešavanje određenog problema ili na određenu društvenu grupu koja je prepoznata kao grupa čija su prava posebno ugrožena (na primer, žene, deca, osobe s invaliditetom). Do danas su sve države pristupile barem jednoj od ovih devet konvencija, a preko 80% država je potpisalo četiri ili više konvencija. Potpisujući ove konvencije, države su prihvatile i obaveze da poštuju i štite prava koja su propisana u određenoj konvenciji. To znači da država ne samo da ne sme da ih krši ili sužava, već i da ima obavezu da štiti prava pojedinaca od povreda, ali i da preduzima konkretne mere kako bi omogućila njihovo puno uživanje. Ova obveza podrazumeva i usklađivanje domaćih propisa s pravima koja garantuju konvencije, kao i njihovu adekvatnu, a pre svega sudsku, zaštitu. Ukoliko država to ne uradi, pojedinci ili grupe mogu tražiti zaštitu svojih prava izvan države – na međunarodnom nivou – tako što će se obratiti komitetima koji su zaduženi da osiguraju poštovanje prava iz konvencije. Republika Srbija je dosad potpisala i ratifikovala sve konvencije osim Međunarodne konvencije o zaštiti prava radnika migranata i članova njihovih porodica.

 

RATIFIKACIJA Generalno govoreći, ratifikacija međunarodnog ugovora je čin kojim država konačno i definitivno izjavljuje da prihvata međunarodni ugovor kao svoju pravnu obavezu. U Republici Srbiji tu saglasnost daje Narodna skupština, nakon čega međunarodni ugovor stupa na snagu u domaćem pravu Srbije i postaje sastavni deo njenog pravnog poretka.

Prijavite se

Pretraga